Stari sat na ormaru spava.
Kazaljke vec se hrdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko kada stvari sute
i kad se mijesa proslost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.
Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
— O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?
Ref:
O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?
O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?
